Pričaonica

Leto plave sirene

Leto plave sirene

Davno to beše kada smo se srele. Iz sećanja se izbrisao sam taj trenutak, ali pamtim sa njom bezbroj provedenih dana tokom kojih sam je spoznavala i zavirivala u najiskrenije delove njene duše. Iz sata u sat znala sam je više, osećala je bolje, razumevala tačnije. Otkrivala mi je šta je izgradilo njenu suštinu, šta joj je dražilo tok misli, uzburkavalo strujanje krvi u venama. Volela je da deli sa mnom svoje radosti, uzbuđenja i osećaje koji je drže budnom dok je Mesec iznad grada. Tako mi je postala bliska da mi se čini da bih se sa lakoćom mogla stopiti sa njenim doživljajem sveta. Sećam se poleta koji je obuzimao i iskrica u njenim očima dok mi je otvarala jedan od mnogobrojnih prozora života, u koji sam znatiželjno zavirivala znajući da me čeka pustolovina za pamćenje.
,,Ima li šta jače od ustreptalosti celog bića pred buđenjem svih čula u svojoj prirodnosti?“ upitala me je zvonkim glasom u sunčano septembarsko popodne. ,,Osećam, sunčevi zraci i so se utrkuju ko će mi jači dodir utisnuti na koži. Miris vode i borova postaju najprivlačniji parfem u kome bih se danonoćno kupala. Oči mi se napajaju lepotom beskrajnosti horizonta preda mnom i njegovog prelivanja u plavetnilo neba. Prepustila sam se nemirnoj igri peska po mojoj koži, izgubljena u opuštajućoj melodiji udaranja penušavih talasa o stene. Morska obala, njegov smeh i ja. Uz prvi dašak vetra i miris magnolija shvatih čime je popločana staza do raja. Ruka u ruci, glava u oblacima. Baršunast dodir njegove kože i postojanost ljubavi, sloge i zadovoljstva svuda u vazduhu. Ni veće mirnoće, ni burnije erupcije osećaja, ni veće sreće, niti njenih sitnijih uzročnika nije ikad bilo. Nečije malo moje je sve“, šaputala mi je sa usana u svom zanosu. ,,Ne znam je li mi lepše more u svečanom noćnom crnilu ili izbrazdano od kapi kiše po svojoj površini. Da li u mojoj duši sjajniju svetlost pale nemirni prsti uličnog svirača što miluju žice mandoline u prolazu, ili njegove reči na jastuku dok bežim u odaje snova. Nekako sam neodlučna. Znam samo da ne dam ovo neba u očima i ovaj par očiju u srcu. U meni sve vrca i gori od naboja radosti i snage života.“ Gubila sam se u lepoti kojom je odisala dok je sa žarom na usnama pričala. I taman kad pomislim da ushićenija ne može biti, neumorno je nastavljala kao da govori poslednji put. ,,O, da samo znaš kolika sreća me oblije kad jutarnji cvrkut vrapčića zameni njegovo disanje. I kad poslednju sijalicu moga bića pred san ugasi usnama. Sigurna ležim pod pokrivačem od dodira i budna sanjam. Ne želim da me bude. Pregršt je predela jarkih boja, tuđih krajeva koji nama dvoma, urezujući u njih zajedničke uspomene, postaju bliski i znani. Brišem sve što je drugima realnost življenja i živim u našoj maloj realnosti u kojoj ograničenja za ljubav ne postoje. Samo neukaljana, istinska predanost u lepoti svoje jednostavnosti, dok sedimo pod zvezdama. A tek oni minuti u kojima vodi borbu sa sobom kako bi odložio zaklapanje teških kapaka ne bi li me još koji trenutak milovao pogledom. Oni se ne daju ni za kakvo blago ovog sveta. Sklupčanost u njegovim rukama dok šume krošnje ja zovem blagom.“
Sve dublje sam gazila u kovitlac misli pretočenih u reči koje su poput reke tekle iz nje. ,,Blago onom predelu kroz koji je gazila ovako poletna, blago onom srcu koje je zavolela ovako predana“, pomišljala sam slušajući je.
,,A da tek vidiš kako zadovoljstvo kulja sa svetlošću svakog novog dana. Bože moj, to se zove sreća! Balkon na kome smo dočekivali belinu dana srčući prve gutljaje kafe, dok se pred našim očima budio svet, više je radosti doživeo nego kakvi ljudi za ceo vek. Ne znam je li ispunjenije biva jutro, podne ili suton, s kojim smo sjedinjenih duša ispraćali Sunce dok ga voda nestrpljivo guta. I dok nam pogled prati let galebova nad jedrilicama, ukus morskih plodova se topi na usnama. Elegancija staklene vinske čaše stapala se s elegancijom moje lepršave haljine i njegove crne košulje. Poslednje kapljice vina klize niz grlo, a mi već plešemo igru ljubavi na obali, dok je voda golicala naša stopala, gubeći nas u bezvremenosti u kojoj se sati mere po užitku. Srca nam jače sijahu od sveća i lampica što goreše na svakom koraku duž ovog šarmantnog gradića. I kad pomislim da spoznah svaki pedalj njegovog bića i da mi ne može više ljubavi podariti, otškrine mi još jedna vrata ka nežnom kutku svoje prirode i razoruža toplinom čistih osećaja .“
Sa svakom reči uviđah koliko je govorila srcem, otvarajući mi knjigu svoje bezuslovne ljubavi u koju je svakim danom upisivala novo poglavlje. Rečenice su se nizale, vatra u njenim očima iznova rasplamsavala, a granice nemogućeg se gubile do potpunog nestanka. Mnogo sam naučila od nje tog septembarskog popodneva. Tokom razmišljanja mi se pogled zadržao na starim fotografijama s letovanja. Oživeh uspomene i sećanja i shvatih koliko su dublje urezane u srce nego u zamrznut momenat na glatkom papiru. Pustila sam misli da slobodno plove i traže sigurnu luku u kojoj će se pretočiti u reči. Jer, ko sam bez svojih ideja i razmišljanja? Ja ne bih bila ja, već strana i mrska sebi, ne znajući čemu težim. Zato ponosno i ushićeno stojim pred novim poglavljem života dok mi s lica žeže osmeh, jer znam, dok god dišem ne dam svoja sitna zadovoljstva kojima bi se ljudi smejali ni za čija tuđa, velika.

Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin
Pin on Pinterest
Pinterest

Podeli post sa prijateljima

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *