Kada si poslednji put stvarao prazničnu čaroliju? Kako to misliš ne znaš šta je to? Pa oni posebni momenti u godini kada sve postaje moguće, srećniji si i sve što radiš biva lepše. Hajde, probaj da se setiš. Zatvori oči i oslušni. Jesi li čuo skoro zvuk zime? Ove godine je bio glasniji nego ikad, a melodije sve primamljivije. Zaklela bih se da ih čujem i dok spavam. A od jutra, nižu li se nižu.
Budi me zvuk pahulja dok dodiruju staklo prozora. I onaj kada se stresu sa jelinih iglica, ostavljajući ih vlažne od svoje prefinjenosti. Dok utiskuje svoje korake u snegu, žuto pašče biva moj omiljeni kompozitor. Istrčavajući iz kuće sa namerom da postanem deo ove muzičke senzacije slušam kako mi škripe čizme dok upadaju u belinu. Veoma je bogato ovo osećanje u meni! Gotovo kao priroda koja me draži. Najednom tišina. Najglasnije peva o miru zimskog dana. Ubrzo je preseca graja i smeh klinaca koji su odlučili da sagrade ledeni dvorac ispod brda u parku. Sećam se remek dela svojih ruku i ruku vršnjaka. Gotovo da je bio viši od nas, ali smo uvek bili spremni da dodamo još koji snežni blok. Iz sećanja me trglo šuštanje vreće pune poklona koju je komšija unosio u zgradu. U kakvu li će se tek simfoniju pretvoriti raspakivanje svih tih igračaka iz sjajnog papira. A tek uzvici oduševljenja pri otkrivanju mališana šta im je poklonjeno! ,,Vauuuuuu! Baš sam ovo hteo! Kako je Deda Mraz znao! Prava je faca!“ Raj za uši… Naježih se od rukovanja s Košavom u prolazu. Sreća pa me je kod kuće čekao vruć čaj od divlje trešnje. Čujem kako med pucketa dok prijanja za vrelinu dna moje omiljene šolje sa Sneškom Belićem. Dolazi i mama sa osmehom koji greje celu sobu, zveckajući kašikom o belu porcelansku tacnu napunjenu sočnim baklavama. Gubim se u kotrljanju oraha na jeziku. Probuđenost svih čula vrvela je vazduhom. Trenutak se prelivao u slasti. Nije mi bilo dosta čarolije. Žudela sam za još osećaja koji me teraju da se osmehujem, žudela da mi krv još malo prožeže venama kad ugledam lampione kako boje moju dušu. I obično biva da male radosti krče put najmoćnijoj. Doslednost je odlučila da me ne izneveri u ovo snežno veče. Ispred kutije sa ukrasnim kuglama puzala je moja najmoćnija radost. Dva plava klikera zaintrigirano su pratila igru svetlosti i šljokica na staklenom zvoncetu koje je čekalo da se oglasi na jelci. Moja nasmejana devojčica uzela je svojom minijaturnom rukom belu kuglicu, ispustila je, pogledala me zbunjeno i izustila: ,,Pajo!“ Trenuci u kojima vreme zastaje zaista postoje. Staju i tuge, strepnje, brige. Postoji samo ona na mom tepihu u susret svom prvom kićenju jelkice. Kada poraste neće se sećati ovog momenta, ali ću joj govoriti o zahvalnosti što ga je učinila vrednim. Pružila sam joj novi ukras, pustivši glasno novogodišnje pesmice. Tada me je dočekao najiskreniji osmeh kroz vrisak i ozareni pogled, prozrevši me celu. Ona je stvarala moju bajku. Ona je dala svemu smisla i produžila radosti mog detinjstva. Pokazala mi je prstićima kako padaju, padaju s neba bele zvezde, a ja sam joj otkrila tajnu da je najvredniji poklon koji sam dobila.
Kako čovek da ne stremi ka nebeskim visinama i sreći o kojoj sanja, kad mu je potpora satkana od ovoliko osmeha? Kako ne biti očaran životom, novim danima, ljudima koji svojom pojavom dižu magičnu prašinu? Biti radostan može postati neizbežno. Treba se samo odazvati, gledati, slušati, probati. A radost će uvek zvati. Čeka da je udomiš u srcu. I požuri, što pre uvidiš njenu vernost i strpljenje, to ćeš više težiti da od nje ne odlaziš.
Padaju, padaju s neba bele zvezde
