Pričaonica

Beograd priča

Beograd
Moj Beograde, mnogi kažu da te treba preživeti.
 
Mnogi kažu da si džungla iz koje bi i zveri pobegle. Pričaju da surovo šamaraš, nemilosrdno kažnjavaš i bez trunke empatije gaziš po dušama onih koji su se pod tvoje krovove naselili.
 
Rekli su mi da si siv i tužan, da si pun večernje sete i da šibaš kosti vetrovima hladnoće i otuđenosti. Proklinjali su mi te, kudili, svakim korakom mrzeli više. Vikali su da si prljav, bučan, nikada miran.
 
Saplitali su se žureći i kasneći kroz tvoje ulice, nikada, baš nikada ne stižući da odgovore izazovima života koje namećeš. Kažu da im džepove ostavljaš opustošenim, srca okamenjuješ, a dan pretvaraš u točak po kome se kao hrčci vrte, ne videći kraj.
 
Moj Beograde, ja te samo mogu bezuslovno voleti, tako savršeno nesavršenog, tako mističnog, tako magičnog.
 
Tebe treba obožavati, sa tobom se saživeti, postati deo tvog energetskog kovitlaca, stopiti se s tvojim bojama, disati i živeti kroz tvoju snagu.
 
Moj Beograde, svi tvoji ožiljci me bole, i sve tvoje rane osećam na koži. U mojim venama je utkana tvoja večna lepota. Ponosan si, ne daš se. Sijaš i blistaš nakon bezbroj bojnih polja. Prkosiš zlu, ogrezao u dostojanstvo i osmehe. Kao Feniks iz pepela, pobeđuješ svaku tamu, svaki pad, svaki jad.
 
I greješ. Ljubavlju, energijom, mudrošću, snagom, prkosom, ponosom, nepobedivošću, muzikom u vazduhu, pričama po fasadama, tragovima prošlosti, izdržljivošću, kreativnošću, toplinom tvojih Beograđana.
 
Hvala ti što postojiš, baš takav, savršeno nesavršen, tako mističan, tako magičan. Hvala ti što si me odgajio na svojim umornim rukama ispucale kože i skrojio u meni onaj nedokučivi šarm balkanskih naroda.
 
Takva je privilegija u tebi pustiti korene. Moj Beograde, volim te.
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin
Pin on Pinterest
Pinterest

Podeli post sa prijateljima

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *