Pričaonica

Večnost, Stevane!

Večnost, Stevane!

Nisi tu, a niko mi nije od tebe bliži. Ne mogu te dodirnuti, a još mi se tvoja toplina na dlanovima topi. Ćutiš, a sve tvoje u meni odzvanja.
Smrt je gorak zalogaj onima koji čuju ušima, gledaju očima i dodiruju prstima. Fizičko odvajanje od ljubljenih, kada neumorno zakuca na vrata, dođe poput bezdana i goleme tmine. Dalje od nepovrata nikuda ne vodi. Sa svakim treptajem nas žive šiba i žeže to bolno odsustvo umrlih tela, to što iščezava ruka koju smo držali u svojoj, praznina zbog odlaska zenica u kojima smo se skućili. A čemu to? Zar duša živi samo dok je pod okriljem ćelija i tkiva? Zar smo sebični da volimo samo ono što se pred nama zbiva? Šta li to onda ljubimo u drugima ako ih u srcu nema kad ih ne bude pred očima? Koliko smo jako predali sebe, kad nešto crne zemljice prekrije sve što smo godinama gajili? Ako tvrdimo kako u drugima volimo duh i misao, zašto kada preminu žalimo za njihovom krvlju i mesom?
Ni onda kad sva čula utihnu, i pod Suncem prestane družba dvaju bića, ni kad jedno ostane da korača svetom, dok se drugo penje putem plavog neba, ni tada se smrt ne dešava. Može se odvažiti da postoji tek kada joj mi to dozvolimo. A ja nisam. I nikada neću. Još ja tobom obasipam dane. Još ja kročim u tvoju sobu jutrom. Još ti glasom uspavljujem noći. Tu si! Nikad življi! Dok su ti usnule kosti u zemlji, budno je sve što je istinski tvoje, magija od koje si satkan, ona zbog koje te i dalje živim. Ne držim ti ruke, al’ me držiš snažnom. Ne vidim ti crne oči, ali mi upališ svaki mrak. Nema te da se sakrijem u tvoj zagrljaj, ali me još uvek kriješ od suza.
Nisi tu, a niko mi nije od tebe bliži. Ne mogu te dodirnuti, a još mi se tvoja toplina na dlanovima topi. Ćutiš, a sve tvoje u meni odzvanja. Moj Stevane! Dok drugi za tobom plaču, ja te u svoja dela kujem. Dok govore kako te ne mogu vratiti, ja te nikada nisam ni pustila.
Oni ti cvećem celivaju grob, a ja ti hitam sa buketom misli. Sa mnom si više nego što te ikad bilo. Srce te ima kao što te nikad nije imalo. Ti i smrt u istoj rečenici za mene  obitavati nikada nećete. Jer, odavno mi je jasno da heroji ne umiru. Samo se smeste međ zvezde, gde i dolikuje njihovom sjaju.
Grumen zemlje osmehe ti prekrio nije. I nije uspomena na te slika tvoja na kamenoj ploči. I šta će meni uspomene, kad i dalje živimo rame uz rame, ti, brko moj, i ja. A takav život se ne gasi, ni nakon trinaest godina, ni nakon mog odlaska pod ovu zemlju, ni na kraju vremena. Gasi se samo ono što može da truli, a besmrtno je sve što smo u dušu utkali. Tebi je lafe, tu večno mesto!

Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin
Pin on Pinterest
Pinterest

Podeli post sa prijateljima

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *